Odlazak mladih, veliki uvoz hrane i nedovoljna briga države za domaće proizvođače – to su, prema mišljenju šezdesetpetogodišnjeg farmere iz Kolašina Leksa Rakočevića, neki od problema u poljoprivredi naše zemlje. Kada sumira dosadašnje iskustvo u poljoprivredi, ali i ono životno, kaže da je stočarstvo pokretač svega, ali da treba pametno raditi.
Ovaj vrijedni farmer iz sela Rečina, kod Kolašina, uviđa da ogroman broj mladih ide van zemlje i ukazuje da je to veliki problem.
“Koliko sam ja upućen, blizu 80 odsto mladih iz Crne Gore samo čeka taj pasoš i da ide odavde. Sjever Crne Gore je napušten. Ogroman je to problem”, ističe Lekso.
Da bi mladi ostali, smatra on, potrebno je u svako selo dovesti asfalt i tako omogućiti normalno funkcionisanje sa ostalim gradovima.
A da bi mladi ostali na selu, on predlaže konkretne mjere.
“Ako jedan mladi bračni par ili momak izrazi želju ili razmišlja da ostane na selo, konkretno ako razmišlja o farmi krava, država treba da mu ponudi po muznom grlu 100 eura mjesečno platu, za pet muznih grla 500 eura, za 15 grla -1.500 eura i da to bude limit. Veće farme da se ne rade. Ako se odluči da drži stado ovaca, odrediti premiju isto po grlu ovce koja se jagnji i da limit bude 200 ovaca. S obzirom na to da naša domaćinstva nijesu ogromna, ona se vrte od 10, 12 do 50 hektara u sjevernom dijelu zemlje. Davati platu i osigurati bračni par ili jedinku koja želi to da radi. Omogućiti im kredite da se podignu farme, nabave rasna grla krava, ovaca”, poručuje Lekso.
Ističe da je stočarstvo ključno za opstanak poljoprivrede u Crnoj Gori i da je pokretač svega. Iznosi podatak da se 1936. godine iz tadašnjeg kolašinskog sreza izvozilo po 36 hiljada grla stoke.
“Prije 28 godina, moja supruga i ja kad smo počeli intezivnije da se bavimo farmom, u Crnoj Gori je bilo 131 hiljada grla krupne stoke, ja ne vjerujem da danas ima preko 35 hiljada. Uvozimo jagnjeće, juneće meso. Može li sa tim pokriti sve?”, pita se Lekso.
Prisjeća se i kako je nekad bilo.
“Sjećam se u Kolašinu otkupne stanice za jagnjad, telad, ovce, volove, krave. Sve se moglo otkupiti. Otkupljivala je mesna industrija. Imali smo gdje da prodamo kože životinja. Zašto te kože ne mogu da idu u preradu, za fabrike obuće, kao što je bila “Košuta” na Cetinju? Da proizvode obuću, da se proizvodi roba od kožne galanterije, sve to uvozimo. Sve to naš radnik može da radi. Ovdje je 600 hiljada stanovnika, mnogo mi je žao što ne živimo kao jedna Švajcarska”, kaže ovaj Kolašinac.
“Domaćim proizvođačima 40 odsto prostora u trgovinama”
Rakočević vidi problem i u nedostatak tržišta za domaće proizvode, te predlaže da se u trgovinama osigura minimalno 40 odsto polica za robu domaćih proizvođača.
“Kako bih volio da se država izbori za domaćeg proizvođača, da ona polica u trgovini bude najmanje 40 odsto rezervisana za domaćeg proizvođača. Milijarda eura je veliko što se daje za hranu, kojeg kvaliteta i kakvog, sami znamo. Vidimo redove pred bolnicama, tamo od mladog djeteta, od pet godina pa dalje, do ovih starih”, kaže Lekso, koji bi volio da se njegov glas čuje i do Ministarstva poljoprivrede, Ministarstva ekologije i svih relevantnih adresa.
